Pročitali smo knjigu od Rachel Cusk, Arlington Park. Našu recenziju knjige Arlington Park pročitajte u članku.

Autor: Rachel Cusk

Izdavač: Vuković&Runjić Zagreb, 2008.

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Britanska književnica Rachel Cusk, rođena u Kanadi 1967., napisala je niz hvaljenih romana. Među ranim joj se radovima ističu “Saving Agnes” (Nagrada Whitbread za debitantski roman 1993.), “The Country Life” (Nagrada Somerset Maugham) i provokativni “Arlington Park”, koji je 2007. Godine konkurirao za nagradu Orange, a naklada Vuković & Runjić u hrvatskom prijevodu objavila da je 2008. godine. Autorica je kontroverznih ogleda o majčinstvu “A Life’s Work” i raspadu braka “Aftermath”. Godine 2003. časopis Granta uvrstio ju je u svoj izbor najboljih mladih britanskih romanopisaca. U Hrvatskoj je upravo objavljen prvi dio formalno i tekstualno inovativne The Outline Trilogy – Outline /kod nas Oris/ (Vuković&Runjić, 2019.), ostali dijelovi su Transit te Kudos, koju je svjetska je kritika pozdravila kao jedan od ključnih događaja u pripovjednoj prozi prvih desetljeća 21. stoljeća. (djelomično preuzeto s web stranice Moderna vremena).

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Roman Arlington Park svrstan je prema nekim hrvatskim stranicama u chick lit i laganini ljetnu literaturu s čime se baš ne bih složila. Da, glavni likovi jesu žene, tzv. očajne kućanice (prema američkoj tv seriji koja se prikazivala između 2004. i 2012. godine), ali ovo nije lepršav i zabavan roman niti je tim ženama život bajka, jer one su u zlatnom kavezu.

Već prvom rečenicom književnica daje do znanja da će roman biti sumoran.
„ Cijelu je noć kiša padala po Arlington Parku“ i ta kiša uporno moči veći dio romana, stvara dodatno sivilo u životima ljudi, posebno žena, koje žive u bogatom predgrađu Londona, Arlington Parku.

U romanu upoznajemo Juliet Randall, Amandu Clapp, Maisie Carrington, Solly Kerr- Leigh te Christine Lanham, sve su se odrekle ili zbog različitih razloga napustile svoje karijere, posvetile obitelji koja ih guši unatoč luksuznom okruženju. Većina ih radi neki posao na pola radnog vremena tek toliko da se osjete korisnima, Solly tijekom četvrte trudnoće odlučuje bez stvarne potrebe iznajmljivati gostinsku sobu kako bi imala vlastiti novac. Njihova povezanost je površna, a načini na koje protestiraju protiv samonametnutih života djetinjasti – jedna drastično mijenja frizuru kojom je prethodno prkosila majci, druga ima ispade bijesa prema djeci, a suprugu prepušta brigu o domaćinstvu po povratku s posla.

CITAT:

Činilo joj se kao da je bez otpora dopustila da je nered kuće pokopa; prekrivao ju je poput mrtvačkog pokrova bez otvora za ruke i noge pa je zato, dok se po njemu kretala ili kad bi ispružila ruku da ga takne, osjećala kako se za njom nešto vuče, a usto ju je pratio osjećaj amputacijskog tupila.

Neke od njih još nisu preboljele konflikte s roditeljima u djetinjstvu i mladosti.

CITATI O RODITELJIMA:

Svoje je roditelje sada viđala rijetko, sporadično, a ipak su u svakoj mogućoj prilici s poražavajućom i znakovitom redovitošću uspjeli ponoviti svoju mantru, manifest svojih post-radno aktivnih godina. A taj je bio: ako odrasla osoba uporno krivi svoje roditelje, problem nije njihov, nego njezin.

Kad god te čujem da razgovaraš s majkom – rekao je Joe promatrajući se u zrcalu – uvijek pogodim da ona zove zato što je razgovor skroz jednostran. Prvo te velike stanke, a onda ti kažeš nešto u stilu, ajoj ili ništa se ne brini ili sigurno će sve dobro ispasti. Pa onda još jedna velika stanka dok ona opet govori o sebi. Vaši su razgovori potpuno jednosmjerni. Nikad ne pita za tebe. Samo melje li ga melje o sebi.

Je li ovo još nekome poznato?

Ipak, ima i sretnih parova u Arlington Parku, to su Maggie i Dave Spooner. Christine zaključuje:
Ne, ona bi uvijek izabrala Maggie. Radije Maggie nego ljepše ili inteligentnije ljude, ljude koji su bogatiji, važniji uzbudljiviji. U svakom bi slučaju radije izabrala Maggie nego ljude koji u sve sumnjaju, žale se i nikad nisu zadovoljni. Njih nije mogla podnijeti, te koji kritiziraju i žale se. Kome su oni ikad pomogli? Čime su oni ikad ičemu doprinijeli.

Vrhunac romana je večera na koju Lanhamovi pozivaju Randallove, Carringtone i Spoonere. Promatrajući svoje goste Christine osjeća zahvalnost zbog sigurnosti svog života i razmišlja:
Na kraju krajeva, svi oni imaju silnu sreću, ne? Sretni su što su ovdje, živi – na suhome i toplome i živi, siti i s krovom nad glavom, međusobno se ispomažu kad mogu. A ništa nije savršeno. Ništa!……….. Bit je da si postavljaš izazove. Snalaziš se s onim što imaš i pokušavaš to unaprijediti. Eto ti Davea i Maggie, eto Juliet: eto ti i Maisie ako baš hoćeš, pokušava si stvoriti novi život i otkriva im svoj osobni pogled na stvari. Eto ti Juliet, daje svoj obol zahvaljujući vještinama i kvalifikacijama. Eto, Maggie, jednostavno ti je nadahnuće u svakom pogledu, ne gubi prisebnost i sve ih nadahnjuje. Svi oni mogu dati neki svoj doprinos, ne? Svatko daje nešto svoje, daje sve od sebe da život bude zanimljiv. A kakav bi ti život trebao biti ako ne zanimljiv, pitala se Christine?

Da, kakav bi život trebao biti ako ne zanimljiv. Tražimo li previše, da li nam je u tuđem dvorištu trava zelenija, tuđi kolači slađi? Možda bi mi sa svog hrvatskog gledišta mogli reći da ne živimo kao u Arlington parku, da je većina naših života preplavljena borbom za preživljavanje, nemamo vremena za sebe i svoje obitelji, ne možemo se pronaći u Juliet, Amandi, Maisie, Solly i Christine, ali da li su one sretnije? Kad imaš više želiš još više, što poželjeti kad imaš sve? Kakav je život bez izazova, treba ih otkriti.

U Arlington Parku i dalje pada kiša.

Prema romanu Arlington Park godine 2013. snimljen je igrani film Domestic Life (u originalu La vie domestique) u režiji Isabelle Czajka.