Pročitali smo vrlo hvaljeni i nagrađivani autobiografski roman Apneja autora Lorenza Amurrija. Našu recenziju knjige Apneja pročitajte u članku.

Autor: Lorenzo Amurri

Izdavač: Hena com Zagreb, 2019,

Facebook: Pročitala Dubravka Š.

Lorenzo Amurri (1971. – 2016.) bio je talijanski glazbenik, producent i književnik, koji je nakon strašne nesreće na skijanju postao tetraplegičar. Prvu priču napisao je još tijekom rehabilitacije u Zurichu u svibnju 1997. godine, kasnije je nastavio pisati blog te kratke priče uvrštene u zbirku Amore Caro. Godine 2013. objavio je autobiografski roman Apneja koji je ušao u finale izbora za najvažniju talijansku književnu nagradu „Strega“, a osvojio je i Nagradu Europske unije za književnost 2015. godine. Drugi i posljednji roman Perche non lo portrate a Lourdes? objavio je 2014., a u tom romanu preispituje vjerojatnost ozdravljenja kroz molitvu. Kao ateist nije se pronašao u vjeri, ali je izjavio „tamo definitivno nečeg ima“.
Lorenzo Amurri nakon nesreće gostovao je u mnogim emisijama talijanske televizije govoreći bez ustezanja o svom stanju, bio je vrlo karizmatična osoba, a preminuo je iznenada uslijed zdravstvenih komplikacija.

Recenzija knjige: Apneja
  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Roman Apneja djelo je koje svakako treba pročitati kako bismo bolje razumjeli kako osobe koje su iznenada u naponu snage postale tjelesno ograničene ali i same sebe u odnosu na njih. Lorenzo Amurri opisao je događaje i osjećaje koji su slijedili tijekom dugotrajne i bolne rehabilitacije te povratka kući u krug obitelji i prijatelja. Dugo mu je trebalo da prihvati svoje novo neželjeno stanje i da odustane od pomisli ali i pokušaja suicida.

Medicinska sestra Claudia uglavila je Lorenzu olovku među prste i naredila da napiše nešto. Taj prvi samostalni pokret probudio je Lorenza.

CITAT:
Sloboda misli je sloboda pokreta.
Jer mašta je ta koja me drži vezanim za ovaj život. Mogućnost da budem što želim, gdje želim, i najviše od svega, kako želim.

Ipak, nije sve bilo jednostavno niti se događalo preko noći.

CITAT:
U mojoj duši već mjesecima pada kiša.
Razvedravanje se ne očekuje.

Unatoč financijskoj situiranosti obitelji, Lorenzo se morao boriti i s birokratskom procedurom kako bi ostvario svoja prava na njegu. Nakon povratka kući prijatelji i rodbina posjećivali su ga, ponekad, i češće no što je Lorenzo želio ali nakon nekog vremena ljudi su se počeli vraćati svojim životima što ga je uznemirilo i povrijedilo.

CITAT:
U prvom trenutku svi se iz petnih žila trude da ti pomognu, da ti budu blizu u svakom času; zatim te više ne mogu gledati nepomičnog i lišenog reakcije i postaju frustrirani od nemogućnosti da promijene situaciju; na kraju dolazi do razdraženosti od pogleda na tebe i jedini lijek postaje bijeg.

Niti obitelj nije funkcionirala kao nekada, Lorenzo je prije bio zatvoren prema majci, bratu i sestrama, sada nije znao kako se ponašati. Njegove promjene raspoloženja teško je podnosila i jedva dvadesettrogodišnja djevojka Johanna koja ga je čitavo vrijeme nesebično bodrila. Lorenzo razmišlja da li bi se drugačije ponašao da je znao što ga čeka.

CITAT:
Uvijek mislimo da imamo na raspolaganju sve vrijeme ovog svijeta, da mnogo toga možemo odgoditi: prije ili kasnije, i to ćemo učiniti. I dobro je da je tako, jer inače ne bi bilo života, ne bi bilo slobode. Ali sad se sve promijenilo i nema te cijene koju ne bih platio za priliku da ponovno drugačije proživim mnoge komadiće života, da se ponovno nađem u prošlim situacijama i izaberem drugačiji put.

Psihičko razrješenje svoje situacije Lorenzo je usporedio s apnejom, nemogućnošću disanja, u jednom trenutku shvatio je kako je on taj koji zadržava dah i skriva se iza nesreće i boli.

CITAT:
Moje novo tjelesno stanje sa sobom je donijelo i duševno stanje koje je sakrilo moju osobnost, a ona je ono najvažnije što imamo. Ona nas čini jedinstvenima, različitima, i uvijek je moramo pomno čuvati. Trebala mi je neka iskra da me podsjeti na njezino postojanje, da iznova osvijetli put koji sam prešao i ono što sam naučio, da se prestanem bojati.

Roman Apneja vrlo je dirljiv, ali niti u jednom trenutku patetičan. Lorenzo Amurri prikazao je puno toga što je preživio i s vedre strane iako mu u tim trenutcima sigurno i nije bilo do smijeha. Njegovo tijelo nije izdržalo ali ostavio je vrijednu ostavštinu koja može pružiti snagu kako unesrećenima tako i njihovim obiteljima i okolini.