Ubojstvo Komendatora najnoviji je roman koji je Haruki Murakami napisao (2017.), a upravo je stigao u Hrvatsku u nakladi Vuković&Runjić koji su ga i dosad objavljivali. U to ime, da ga se malo podsjetimo.

U nas, kao i u svijetu, reakcije na Murakamijevo stvaralaštvo izrazito su oprečne – ili ga obožavaju, ili ga ne podnose. Srećom, mi smo u ovoj cool skupini koja smatra da je on jedan od najboljih svjetskih pripovjedača. Ikad.

Voljeli ga ili ne, teško se ne usuglasiti da je Murakami doista jedinstven i drugačiji. Ipak, ono što ne prolazi kod ne-obožavatelja jest piščeva sklonost temama i likovima kojih se naprosto nemoguće dosjetiti, dok se ista ta sklonost na drugoj strani tumači kao nevjerojatna sposobnost. Bilo kako bilo, u redu je ne voljeti određene stilove i zamisli, no ono što se ne bi trebalo raditi jest banalizirati i ne priznavati vrijednost na temelju subjektivnih prosudbi.

O čemu govorimo kada govorimo o Murakamiju?
Haruki Murakami rođen je 12. siječnja 1949. u Kyotu, japanskom gradu, ali je većinom živio u Kobeu. Otac i majka bili su mu sveučilišni profesori, a on je studirao dramu. Na studiju je upoznao buduću suprugu Yoko. Nakon studija, zajedno sa suprugom otvara jazz bar u Tokiju u kojem su radili skoro deset godina. Tek je u ranim tridesetima odlučio zaključati njegova vrata i baviti se pisanjem. Gledao je bejzbol utakmicu i odjednom osjetio neobjašnjivu inspiraciju. Sve je to opisano u jedinom ali zbilja zlata vrijednom proznom zapisu s autobiografskim elementima O čemu govorim kada govorim o trčanju. No više o tome kasnije. Glazba je i dalje ostala važan dio njegova života, a mnogi je romani u većim ili manjim dijelovima uključuju.

Murakamijeva je proza magično-realistična (različito od magijskog realizma), fantastična i većinom nadrealna, a postoji na tankoj granici zbilje i snova. I to nije nikakva novost, ima pregršt fantastičnih, sjajno izmišljenih priča, no Murakami to radi drugačije. Osim ako se radnje ne zbivaju u snovima ili paralelnim svjetovima, njegovi likovi ne šetaju po Hogwartsu (protiv kojeg nemam apsolutno ništa) ni ne bježe od superjunaka – oni su obični ljudi koji rade čudne stvari.

No kako je i sam rekao, čudne stvari se događaju na ovom svijetu, i to je nit vodilja koja se proteže kroz njegovu fikciju. Također je u njegovim djelima često prisutna dvostruka, paralelna stvarnost, s tim da se u „normalnom“ svijetu sve odvija uobičajeno, poznato, a u paralelnoj dimenziji sve je čudnovato i nepredvidivo. No da bi se ušlo u tu drugu stvarnost, uvijek je potreban portal koji ih odjeljuje, kao na primjer dno bunara u Ljetopisu Ptice Navijalice, ili odabir pogrešnog izlaza u nuždi na stubištu pokraj gradske brze ceste u 1Q84.

O čemu govorimo kada govorimo o Murakamiju?
Danas je Norveška šuma jedna od njegovih najpopularnijih knjiga, a naročito je čitana od strane mlađe populacije jer likovi žive svoje studentske dane, izgubljeni u svijetu prijateljstva, usputnog seksa, strasti, gubitaka i žudnje. U njoj ne prevladava nadrealno, ali je itekako prepoznatljiv piščev stil koji, bez obzira o čemu piše, odiše lakoćom, jednostavnošću i skromnom mudrošću. U istoj osobi imamo čovjeka koji može pisati o doslovno svemu, sigurno, bez stajanja i bez umaranja (nas barem), i može to činiti jednako dobro nezamislivo dugo, kao i čovjeka koji ne bježi od osjećaja u priču. Iako je prvenstveno izvrstan pripovjedač, i iako je uvijek priča u prvom planu, nikad ne ostajemo zakinuti za onim što bi književnost u prvim crtama trebala pružiti – introspekciju potaknutu iskustvom iz druge ruke, buđenje misli i osjećaja.

Kafka na žalu jedno je od njegovih najambicioznijih i možda najbolje prihvaćenih djela, „biser metafizičkog realizma“. Nose ga dva dojmljiva lika: žrtva edipovske frustracije, odbjegli tinejdžer Kafka i ostarjela luda Nakata, koji se nikad nije oporavio od ratne traume. Kreću na bajkovitu odiseju koju napučuju osebujni likovi i čudesni događaji, svojstveni Murakamiju u potpunosti.

Neka od ostalih djela su Moj slatki Sputnik, Lov na divlju ovcu, Pleši, pleši, pleši, Kad padne mrak, Nakon potresa, Tvrdo kuhana zemlja čudesa, Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća, a što se tiče mog (trenutnog) odabira, to su spomenute 1Q84 i O čemu govorim kada govorim o trčanju.

1Q84 je još jedna u nizu, tipično murakamijevska fantastična i fascinantna bajka, koja se može gledati i kao svojevrstan triler. Radnju neću prepričavati, ni likove predstavljati, jer sve je tako kompleksno i slojevito i majstorski razrađeno da bih sve uspjela pokvariti govoreći. A unatoč hiperrealizmu, priča je iznimno pitka, s najmanje „čudnih“ detalja, pa ako slučajno niste još ništa čitali, a voljeli biste, svakako predlažem da krenete s ovom. Inače je objavljena u tri sveska, a zamišljeno je, s njegove strane, da se prve dva objave istovremeno, a treći s devet mjeseci razmaka, jer drugi završava u samom naponu vrhunca, a treći započinje s novim likom na kojeg nismo naviknuli da pripovijeda.

O čemu govorimo kada govorimo o Murakamiju?
A odmah poslije ove, kad se upoznate s njegovim stvaralaštvom, predlažem Trčanje, sigurno jednu od mojih najdražih knjiga uopće. Zanimljivo je bilo promatrati Murakamijev opus i ne pronaći pisca. Koliko god je i ponajboljim svjetskim književnim velikanima koji su ikad živjeli bilo teško odvojiti sebe od teksta, i koliko god zapravo to nije ni moguće, njemu kao da je to polazilo za rukom. Kao da je uvijek progovarao iz mraka, kao da nije morao postojati kao on, osobno, već je mogao odabrati biti potpuno objektivan i anoniman. No Trčanje je sasvim osobno, i sasvim subjektivno.

Ne može se reći da je autobiografija, već zapis od malo više od stotinu stranica na kojima autor pogovara o vlastitom životu, o književnoj poetici te razlozima i posljedicama pisanja, i naravno, trčanju. Smatrajući da se mora (figurativno valjda) spustiti u svoje „dno bunara“ da bi mogao izmisliti priču koja je istodobno nevjerojatna i potpuno smislena, taj mu je spust oduzimao dobro koje je morao nekako nadomjestiti. I onda je otkrio trčanje, fizičku aktivnost koja ga je spasila od nezdravog i psihički otrovnog posla književnika. Njegova je posvećenost, i pisanju kao i trčanju (u jednom je danu pretrčao sto kilometara!), očaravajuća, prenosiva, poticajna, a njegova skromnost, poniznost i jednostavnost običnog ljudskog bića sa svim svojim borbama i dvojbama između uzaludnog i smislenog utješna i okrepljujuća.

O čemu govorimo kada govorimo o Murakamiju?
O čitanosti i popularnosti govori i činjenica da su se prvi svezak 1Q84 kao i O čemu govorim kada govorim o trčanju rasprodale pa bi bilo lijepo kad bi kad bi se ponovo tiskali.

Novu knjigu, Ubojstvo Komendatora jedva čekam, a radnja glasi ovako:
Tokijskog slikara napusti supruga i tridesetogodišnji se portretist nađe sam u planinskoj kući slavnog umjetnika Tomohika Amade. Na tavanu otkrije čudnovatu sliku i nehotice pokrene krug zagonetnih okolnosti. Da bi ga zatvorio, otiskuje se na putovanje koje uključuje tajnovito zvono, patuljasto utjelovljenje ideje, elegantna poslovnog čovjeka koji živi na suprotnom kraju doline, za svoju dob odveć zrelu trinaestogodišnjakinju, naciste i atentat u Beču u vrijeme Drugoga svjetskog rata, jamu u šumi iza slikareve kuće i podzemlje nastanjeno dvostrukim metaforama. Raskošna oda ljubavi i samoći, ratu i umjetnosti, počast Velikom Gatsbyju, Ubojstvo komendatora briljantan je plod mašte jednog od najvećih pisaca današnjice.