Zadovoljiti visoke standarde kritičara ponekad je veoma teško, no djeca su, složit će se mnogi, oni najiskreniji i najzahtjevniji kritičari. Svaki autor mora ispuniti mnogo kriterija kako bi djeca zaista uživala u njihovim djelima. Osim same radnje koja mora biti prilagođena njihovoj dobi i donesena na zanimljiv način, autori moraju paziti na rječnik koji koriste, a možda i najvažnije je kakvu poruku šalju čitateljima. Upravo su najnoviji romani Melite Rundek i Stjepana Tomaša, u izdanju Mozaika knjiga, najbolji dokaz kako snažne i važne životne poruke usaditi djeci na njima razumljiv način. Rundek u svojem novom romanu Moj tata Plavac progovara o odnosu bogatih i siromašnih koji se veoma često u društvu suprotstavljaju, dok Tomašev roman Dječak koji je volio ptice nosi jasnu ekološku poruku.

Ako ne mislimo o budućnosti ne možemo je ni imati

Melita Rundek: Moj tata Plavac

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Na mladima svijet ostaje. Ne na nama starima. Mišljenje je spisateljice romana Moj tata Plavac Melite Rundek da mladima trebamo pokazati moralne uzore, da se oni trebaju poistovjećivati s dobrim i kvalitetnim ljudima koji dobro obavljaju svoj posao, s takvim herojima ulice i grada, da bi odrasli u zdrave ljude koji čine zdravo društvo, što su nastojanja svih nas. Nagrađivana zagrebačka spisateljica u svojem novom romanu govori o problemima koje svakodnevno čitamo u rubrikama crne kronike i to kroz suprotstavljene stavove i veliki jaz između bogatih i siromašnih. Roman koji je inspiriran istinitim događajima na surov će način prikazati kako se društvo kroz cijeli život drugačije odnosi prema djeci različitih imovinskih stanja, ali sa snažnom porukom da ljude ne treba gledati kroz novac.

Melita Rundek rođena je 1961. godine u Zagrebu. Pisala je za razne časopise (Plima, Draga, Modra lasta, Prvi izbor) te za emisiju Priče za laku noć na Hrvatskom radiju. Radila je s nadarenom djecom u organizaciji Ministarstva prosvjete i športa, organizirala niz radionica kreativnog pisanja, sudjelovala u programu s prognanom djecom i u prosudbenim povjerenstvima za procjenu dječjih radova, te održala veliki broj susreta s djecom po školama i knjižnicama diljem Hrvatske, a neki su naslovi uvršteni i u lektiru.

Dobila je nagradu Ivana Brlić-Mažuranić (1999.) za knjigu Psima ulaz zabranjen, nagradu Mato Lovrak za knjigu Izgubljena u ormaru (2014.) te nagradu Anto Gardaš za knjigu Letači srebrnih krila (2017). Knjige Melite Rundek redovito su na top-listama najkvalitetnijih knjiga koje sastavlja Komisija za knjižnične usluge Hrvatskog knjižničarskog društva, a u mnogim knjižnicama njezinu su knjige među najčitanijima, Neki su naslovi izvedeni i na radiju te na kazališnim daskama.

Pticama su najvažnija krila; čovjeku su najvažnije ambicije

Stjepan Tomaš: Dječak koji je volio ptice

  • Facebook
  • Twitter
  • Gmail

Dječak koji je volio ptice novi je roman za djecu Stjepana Tomaša. Radnja se zbiva u selu Orlovac, nadomak Kopačkog rita u Baranji, a akteri su učenici sedmih i osmih razreda orlovačke osnovne škole. Ovaj dječji kriminalistički roman u sebi nosi važnu poruku, a to je važnost očuvanja flore i faune. U ovom romanu autor upozorava na problematiku istrebljivanja rijetkih ptica i ističe koliko je važno da mlade generacije koje odgajamo rastu s izraženom ekološkom svijesti.

Priča započinje posjetom učenika osmih razreda ornitološkom muzeju u Orlovcu u kojemu ih čuvar i preparator upoznaje s raskošnim svijetom ptica iz nedalekog Kopačkog rita, zasigurno najljepše močvare u Europi. Svojim je rukama obnovio staru kuću za muzej, ispunio je brojnim prepariranim pticama, jajima i ostalim detaljima kojima je mrtvi ptičji svijet čudesno oživio.  O muzeju i njegovu graditelju i preparatoru učenik osmog razreda Ivo napisao je članak za školske novine. Pokazao ga je kasnije Blažu Đuraniću a ovaj ga je poveo u močvaru da je vidi uživo. Ivu je taj posjet silno oduševio, ali zabrinula ga je priča o hvatanju ptica pjevica, čak i onih zaštićenih, pa je odlučio osnovati, sa svojim prijateljima među kojima je i djevojčica Jadranka čiji je otac načelnik sela, udrugu za promatranje i zaštitu ptica.

Stjepan Tomaš rođen je 1947. godine, objavio je petnaestak knjiga, pripovijedaka i romana za odrasle te knjigu drama od kojih su dvije izvedene (Zagreb, Osijek). Pisanje za djecu započeo je radio igrama (nagrađivanim i emitiranim na tadašnjem Radio Zagrebu), a zatim je objavio romane: Moljac i noćni čuvar (1982.), Dobar dan, tata (1987.), Halo, ovdje komandosi (1991.) i Moj tata spava s anđelima (1992.)., koja je znatno dopunjena objavljena 1997. godine pod naslovom Moj tata spava s anđelima / Mali ratni dnevnik, i otada broji jedanaest izdanja. Uslijedio je roman za djecu Pas koji je čitao s usana (2000., 2010.), pripovijetke za djecu i mladež Gudački kvartet iz Bostona (2008.) te roman Guslač od marcipana (2004., 2012.).

Već prvim knjigama za djecu zastupljen je u osnovnoškolskim čitankama i lektiri. Za knjigu Dobar dan, tata dobio jer Nagradu Grigor Vitez (Zagreb), a za Guslača od marcipana Nagradu Ivan i Josip Kozarac u Vinkovcima. Roman Moj tata spava s anđelima / Mali ratni dnevnik preveden je na talijanski jezik (Milano, 1994.) te na slovački (Bratislava, 1997.). Živi i piše u Osijeku.